DIJABETES

Mnogi vlasnici svojim ljubimcima daju sve i svašta od ostataka sa stola do slastica. Nažalost takve loše prehrambene navike mogu osim pretilosti potaknuti i pojavu dijabetesa ali nasreću unatoč bolesti psi i mačke mogu imati normalan život. Šećerna bolest je kronični endokrinološki poremećaj koji znači trajnu hiperglikemiju odnosno stalno povišenu razinu šećera u krvnom serumu. To trajno povišenje razine glukoze u krvi posljedica je apsolutnog ili relativnog pomanjkanja tj.nedostatka inzulina koji je najvažniji hormon u organizmu jer omogućuje glukozi kao najvažnijem izvoru energije da uđe u stanicu i tamo bude  pretvorena u mast, bjelančevine, ili glikogen. Izlučivanje  inzulina kontrolira razina glukoze u krvi pa se u fiziološkim uvjetima inzulin izlučuje kada razina glukoze u krvi poraste. Do pomanjkanja inzulina dovodi smanjena proizvodnja , smanjena osjetljivost ciljnih tkiva ili problemi u prijenosu inzulina.

Šećerna bolest se dijeli na tri osnovna tipa:

• TIP1- primarni ili dijabetes melitus ovisan o inzulinu (nastaje zbog apsolutnog manjka inzulina)
• TIP2- sekundarni ili dijabetes melitus neovisan o inzulinu (neosjetljivost na inzulin odnosno relativan manjak inzulina)
• TIP3- subklinički ili poremećena tolerancija glukoze.

U pasa je gotovo uvijek riječ o dijabetesu melitusu tip1 dok se u mačaka uz tip 1 u manjem postotku  pojavljuje i dijabetes tip 2.

Točan uzrok dijabetesa nije poznat no smatra se da na pojavu u pasa mogu utjecati genetska predispozicija, autoimuni poremećaji, višak hormona kod kuja, pankreatitis, hiperadrenokorticizam, amilodioza Landgerhansovih otočića, akromegalija i hipertireoza. Statistički psi najčešće oboljevaju od 7-9 god a nešto češće nekastrirane kuje. Često su to pretile životinje a prema pasmini pudli, koker španijeli i jazavčari. U mačaka dijabetes je češći u muških mačaka kastrata i najčešće pretilih životinja. Pasminska povezanost tj učestalost nije pronađena.

Ono što vlasnici najčešće primijete u svojih ljubimaca i što je osnova kliničke slike dijabetesa su pojačano žeđanja i posljedično pojačano i učestalo mokrenje. Životinje unatoč jakom i dobrom teku mršave, pomalo su bezvoljne, a nerijetko i depresivne i slabe. Ono što je najčešći povod za posjet veterinaru su promjene na očima poput zamućenja leće. Nerijetko se u anamnezi spominje i povraćanje propadanje mišićne mase neuredno krzno te prhut. Na temelju takvih navoda veterinar će posumnjati na šećernu bolest i započeti pretrage.

Dijabetes se dijagnosticira na temelju prisutnosti kliničkih znakova kompatibilnih sa šećernom bolesti uz trajnu hiperglikemiju i glukozuriju.

Sami klinički znakovi mogu često zavaravati jer se slični mogu pojaviti i kod brojnih drugih bolesti npr. povećan tek uz gubitak težine kod egzokrine insuficijencije gušterače, sindrom poliurije/polidipsije gubitak mišićne mase i gubitak težine kod zatajenja bubrega.

Prisutnost hiperglikemije osim šećerne bolesti prati i mnoga druga stanja . u mačaka nije rijetko povećanje razine šećera uvjetovano stresom (napr. i vađenje krvi može dovesti do hiperglikemije ). Upravo je zbog  svega toga za postavljanje dijagnoze nužno uzeti u obzir kliničku sliku odnosno znakove bolesti te ih spojiti s trajnom i perzistirajućom hiperglikemijom i glukozurijom.

Postavljanje dijagnoze dijabetesa melitusa u većini slučajeva nije problem. Iznimka su slučajevi granične  hiperglikemije koja se obično otkrije rutinskim pretragama krvi.

Nakon postavljene dijagnoze slijedi određivanje doze inzulina te terapija inzulinom koju u pravilu trebaju gotovo svi psi i mačke. Psima  se inzulin daje od dva do tri puta na dan uz ujednačen i izbalansiran obrok a mačkma u pravilu jedan do dva puta na dan. Za  te potrebe najbolje je životinje nahraniti s već gotovom medicinskom hranom koja ima povećan udio vlakana što omogućuje sporije probavljanje hrane a time i održavanje koncentracije šećera u krvi. Količina hrane određuje se prema tjelesnoj težini pacijenta i dijeli se na dva do tri obroka uz koja se aplicira inzulin. Važno je da obrok bude uvijek isti jer je i doza inzulina ista. Davanju inzulina uvijek mora prethoditi obrok.

Ako životinja ne jede nema ni aplikacije inzulina. Povrati li ljubimac obrok u kojemu je inzulin vlasnik ga treba hitno odvesti veterinaru. Veterinar treba naglasiti vlasniku da nikada na svoju ruku ne smije mijenjati dozu ili vrstu inzulina te ga svakako treba educirati o simptomima i hitnoj pomoći pojavi li se hipoglikemija (nagli pad šećera u krvi). Najčešći simptomi hipoglikemije su opća slabost, gubitak svijesti, ataksija, veslanje nogama. Uoče li se ti simptomi životinji odmah treba na usta dati neki oblik šećera (med. otopinu šećera čokoladu) i nakon tog što prije otići veterinaru. Inzulin je osnova terapije u pasa i mačaka sa šećernom bolesti. Uz inzulin najvažnija u liječenju je prehrana. Također važno je vlasnicima naglasiti da kretanje smanjuje šećer i pomaže uklanjanju simptoma bolesti. U liječenju šećerne bolesti ljubimaca bitna je suradnja veterinara i vlasnika. Vlasnici su tu koji će započetu terapiju nastaviti provoditi svakodnevno. Važno ih je educirati o samoj bolesti, onome što ona nosi te mogućim komplikacijama poput dijabetičke ketoacidoze, hipoglikemije, akutnog pankreatitisa, hiperosmolarne kome, katarakte i usporenog cijeljenja rana.

Iako je dijabetes teška i neizlječiva bolest ona se može uspješno kontrolirati a ljubimci s njom mogu godinama normalno i sretno živjeti.