BUHE

Na psu parazitira pasja buha Ctenocephalides canis, mačja buha Ctenocephalides felis i čovječja buha Pulex irritans. Spomenute buhe su mali, 2-3,5 mm dugi beskrilni insekti, latero-lateralno spljošteni, s usnim aparatom građenim za ubadanje i usisavanje krvi. Pasja i mačja buha imaju na licu i na prvom segmentu prsa tzv. češljeve (ktenidije) koji su značajni za određivanje roda i vrste. Treći (zadnji) par nogu veći je od ostalih i omogućuje skakanje. Buhe nisu jako specifične za određenog nosioca pa napadaju i razne druge sisavce kao i čovjeka. Buhe su povremeni ektoparaziti jer napadaju nosioca samo radi sisanja krvi. Dan-dva nakon krvnog obroka oplođena ženka buhe polaže jaja po nekoliko svakodnevno. Ženka ih polaže na krzno nosioca odakle ona popadaju na tlo ili ih polaže na tlo, u procjepe poda, na prostirku itd. duga su oko 0,5 mm. Iz njih se uz dovoljno vlage i topline, za nekoliko dana izlegu male, bjelkaste, bodljama posute larve koje se hrane organskim detritusom i izmetom odraslih buha. Taj izmet sastoji se uglavnom od neprobavljene krvi. Nakon izvjesnog vremena larve se preobraze u kukuljice, a iz ovih konačno odrasli stadiji ( potpuna metamorfoza). Ubodi buha uzrokuju jak svrbež i lokalnu reakciju kože, a kod masovnog napada i ekcem, anemiju i kaheksiju. Posebno je značajna alergija na ubod buhe, jer je tada i jedan ubod dovoljan da izazove alergični ekcem. Osim toga buhe su posrednici u razvoju pasje trakavice Dypilidium caninum i filaridnog nematoda Dipetalonema reconditum.

Dijagnoza. Psa je najbolje postaviti na bijelu podlogu i temeljito četkati da s krzna ispadnu polumjesečaste grudice izmeta buhe, zapravo čestice neprobavljene krvi. Ove grudice se na dodir raziđu u crvene mrlje.

Suzbijanje. Buhe treba suzbiti paralelno na životinjama i u nastambama. Postoji nekoliko načina zaštite vašeg ljubimca. Vrlo jednostavan način zaštite je prskanje s „FRONT LINE“ sprejem. Ovaj sprej dolazi u različitim pakovanjima, ali za pse je najprikladniji u pakovanju od 100 i 250 ml (ovisno o veličini psa). Inače on štiti i od invazije buhama oko tri mjeseca. Prskanje se obavlja u smjeru suprotnom od smjera rasta dlake (dakle odigne se dlaka i prska se od repa prema glavi). Prigodom primjene treba obratiti pozornost na broj pritisaka pumpice, ovisno o težini psa ( bočica od 100 ml = 7 pritisaka pumpice po kilogramu, bočica od 250 ml = 2 pritisaka pumpice po kilogramu,).Osim ovog spreja, postoji i način borbe protiv buha utrljavanjem djelatne tvari u kožu između lopatica ampulom (Front-line. Advocate…..)
Životinjske nastambe važno je temeljito čistiti, najbolje vrelom vodenom parom. Parkete u ljudskim nastambama prikladno je naprašiti nekim insekticidom i potom usisivačem počistiti, a pasju prostirku iskuhati ili spaliti.

KRPELJI

Krpelji su hematofagni paraziti koji su prošireni gotovo po cijelome svijetu. Opisano je gotovo 850 vrsta krpelja. Porodica Ixodidae je najveća i ekonomski najznačajnija porodica s 13 rodova i oko 650 vrsta.

Većina kućnih ljubimaca dođe u dodir s krpeljima tijekom svoga života. U srednjoj Europi najčešće vrste krpelja su Ixodes ricinus i Rhipicephalus sanguineus. Krpelji su jedni od najčešćih ektoparazita na kućnim ljubimcima. Hrane se krvlju svog domaćina. Odrasli krpelji mogu živjeti do godinu i pol bez hrane, ali se moraju hraniti prije parenja. Nakon parenja ženka se nasisa krvi i otpušta s domaćina da bi položila jajašca.

Razvojni ciklus traje do 3 godine sa svakim razvojnim stadijem koji traje jednu godinu, ali može varirati od 2-6 godina. U većini područja I. ricinus se hrani na životinjama od ožujka do listopada.

Razvojni ciklus krpelja

Razvoj krpelja ide preko 4 stadija: jaje, larva, nimfa, odrasli krpelj. Spolni dimorfizam je uočljiv samo u odraslih jedinki. Svi razvojni stadiji traže svog domaćina i nakon hranjenja se otpuštaju u prirodu da nastave razvoj. Dužina razvojnog ciklusa varira od vrste do vrste pa tako Rhipicephalus ima razvoj kraći od 6 mjeseci dok Ixodes ima razvoj koji traje do 3 godine.

Krpelji koriste dvije strategije za pronalazak domaćina, aktivnu i pasivnu. Pasivne vrste miruju u svom habitatu i ovise o životinjama koje prolaze. Aktivne vrste aktivno traže domaćina.

Većina krpelja traži domaćina tako da se popne do vrha travke ili grančice i postavi se u specifičan položaj s ispruženim prednjim nogama (“traganje“). Dodatni stimulansi za postavljanje krpelja u ovaj položaj su ugljični dioksid, toplina i pokreti domaćina. Kad se adekvatan domaćin dotakne njihovih prednjih nogu krpelji se brzo uspinju na tijelo, pričvrste se i buše kožu da bi sisali krv.

Razvojni ciklus ixodidnih krpelja je prilično uniforman kroz cijelu porodicu. Svi krpelji Ixodes imaju samo jedan stadij nimfe. Ženke znatno povećaju masu nakon hranjenja, nekada čak i 100 puta. Nakon parenja koje se kod svih osim krpelja iz roda Ixodes odvija na domaćinu, ženke se obilno hrane, zatim se otpuštaju s domaćina i polažu jajašca u zaštićenom prostoru, ispod lišča, trule vegetacije ili u prirodnim i umjetnim pukotinama.

Nakon kratkog preovipozicijskog razdoblja ženka polaže nekoliko tisuća jajašaca u jednom ciklusu. Broj jaja koji položi ženka krpelja ovisi o veličini krvnog obroka, valičini jaja i vrsti krpelja. Stvaranje jajašaca je intenzivno i doseže vrhunac 3-5 dana nakon početka ovipozicije, zatim polagano opada; 90% jajašaca je položeno u prvih 10 dana no maleni dio se još polaže daljnjih 5-10 dana a zatim iscrpljena ženka ugiba.

Štetni učinci infestacije krpeljima

Ugriz krpelja ne uzrokuje samo lokalnu infekciju već može predstavljati i ulazna vrata za opasne virusne, bakterijske i protozoarne bolesti koje se prenose krpeljima kao što su takozvane Vectorn Born Diseases (bolesti koje se prenose vektorima):

• Granulocitna anaplazmoza
• Babezioza
• Borelioza
• Monocitna erlihioza
• Krpeljni meningoencefalitis (KME)
• Hepatozoonoza
• Rikecioza
• Infektivna ciklička trombocitopenija

Prevencija i liječenje

Za prevenciju i liječenje je najbolje koristiti odgovarajuća sredstva koja štite životinje od infestacije krpeljima, a mogu se koristiti i za tretman životinja kod kojih već ima prihvaćenih krpelja (Advantix, Kiltix, Foresto).

Psi bi trebali biti preventivno tretirani protiv krpelja tokom cijelog razdoblja rizika (od veljače do studenog), preferirajući proizvode koji se dobro podnose, koji imaju dugo trajanje( Kiltix ) i koji sadrže djelotvorne repelente protiv krpelja (Advantix). Tretiranje pasa bi se trebalo ponavljati u cijelom razdoblju rizika, sve do kraja rujna ili studenoga što ovisi i o području.

Nakon što je pas bio u zoni rizika važno ga je dobro pregledati. Dijelovi tijela koje krpelji preferiraju za uzimanje krvnog obroka su prepone, pazusi, glava i prsni koš. Budući da nije poznato vrijeme prijenosa uzročnika tujekom uzimanja krvnog obroka važno pravilo je što je moguće prije vrlo pažljivo odvojiti krpelja s psa i ne ostaviti usni aparat zaboden u koži domaćina. Nužno je upotrebljavati isključivo pincete, napraviti rotirajući pokret s pincetom i pri tome paziti da se pretjerano ne pritisne abdomen krpelja.

Vektor

Vektori su krpelji; kućni ili pseći smeđi krpelj Rhipicephalus sanguineus (Babesia canis vogeli) i šareni krpelj Dermacentor reticulatus (Babesia canis canis). Uzročnik se prenosi preko krpelja. Mogući je prijenos preko razvojnih stadija i jajašaca, zbog čega se krpelji inficiraju u bilo kojem stadiju (larva, nimfa, adult). Za različite razvojne stadije infekcija može trajati u populaciji krpelja slijedećih pet godina bez da ponovno uzmu krvni obrok s inficiranog psa. Tijekom uzimanja krvnog obroka, protozoi ulaze unutar eritrocita prijemljivog domaćina, gdje se podijele dvojnom diobom, zatim napuštaju stanicu i ulaze u druge eritrocite.

Prilikom transfuzije krvi postoji potencijalna opasnost obolijevanja, zbog čega bi se davaoci krvi trebali pažljivo testirati. Babesia gibsoni je jako česta u borbenih pasa (ali ne u Europi) pa se smatra da postoji mogućnost prijenosa preko ozljeda prilikom borbi.

Nije točno poznato vrijeme potrebno za prijenos uzročnika s krpelja na domaćina kralježnjaka, no obično je više od 24 sata. Korisno je podsjetiti se da pokušaji ručnog mehaničkog uklanjanja krpelja, ili uklanjanja na neadekvatan način mogu „uznemiriti“ krpelja te može doći do izlučivanja patogenog uzročnika.

Klinička slika

Vrijeme inkubacije nakon izlaganja krpelju iznosi oko 7-21 dana. Težina kliničkih simptoma je različita a ovisi o podvrstama Babesia canis: obično su infekcije s Babesia canis canis znatno ozbiljnije od onih uzrokovanih s Babesia canis vogeli. Klinički simptomi invazije s Babesia canis canis su u korelaciji s akutnom hemolizom. Najučestaliji klinički simptomi koji se navode su povišena tjelesna temperatura, anoreksija, smanjenost osjetila, blijede i ikterične sluznice (slika 3) i splenomegalija. Kod invazije s Babesia canis vogeliklinički simptomi se ne razlikuju od gore navedenih ali su obično blaži ili nisu prisutni.

Invazija može proći i u subliničkom ili kroničnom obliku. Izliječeni psi također nakon terapije mogu postati nosioci Babesia (kronična infekcija). Kod pasa sa subkliničkom infekcijom patologija se može pogoršati prilikom stresa, imunosupresivnih terapija i popratnih bolesti. Dokazana je uloga psa kao asimptomatskog nosioca uzročnika. Simptomi se također mogu komplicirati paralelnom infekcijom s drugim patogenim uzročnicima koje prenose krpelji. Česte su koinfekcije s E. canis.

Laboratorijskim testovima uočavaju se regenerativna anemija (obično makrocitna hipokromna anemija s retikulocitozom), trombocitopenija, povećanje ALT, ALP, ukupnog bilirubina i uree. Analizom urina nalazi se bilirubinurija, hemoglobinurija i proteinurija.

Kliničko patološke promjene su različite ovisno o težini infekcije, akutnoj ili kroničnoj fazi. Trombocitopenija je jako česta. Anemija pokazuje simptome regeneracije samo nakon 3-4 dana. Ne pojavljuje se uvijek porast vrijednosti bilirubina. Mogu biti povećani mišićni enzimi (CPK).

Dijagnoza

Mikroskopska dijagnoza obojenih krvnih razmaza s Diff-Quick i identifikacija protozoa unutar citoplazme eritrocita je relativno jednostavna. Općenito paraziti su vidljivi samo za vrijeme akutne faze.

Indirektni imunofluorescentni test (IFAT) koristi se za dokazivanje protutijela anti-Babesia canis u serumu. Smatra se da u tijeku akutne infekcije nije korisna dijagnostička metoda, budući da se klinički simptomi pojavljuju prije protutijela i ne diferencira različite vrste Babesia. To može biti sigurna metoda za otkrivanje skrivenih parazitemija posebice u neendemičnim područjima.

Metoda PCR koristi se za identifikaciju DNA protozoa i za razlikovanje različitih vrsta Babesia.

Za diferencijalnu dijagnostiku važno je razlikovati babeziozu od erlihioze, lišmanioze, anaplazmoze,hepatozoonoze i autoimune hemolitičke anemije.

UŠLJIVOST

Ušljivost psa uzrokuju beskrilni insekti i to pauš Trichodectes canis (red Mallophaga) i uš Lingnathus setosus ( red Anoplura). Obje vrste duge su oko 1,5 mm i žive kao trajni ektoparaziti. Trichodectes canis ima glavu znatno širu od prsa, a Linognathus setosus ima glavu užu od prsnog segmenta. Obje vrste polažu jaja (gnjide) na dlaku te ih zalijepe. Jaja su oko 1 mm duga. Iz njih se kod T. canis izlegu larve za 5-8 dana, a kod L.setosus za 8-10 dana. Izvan nosioca ovi insekti ugibaju za 1-2 tjedna. Obje vrste uzrokuju svrbež, uznemirenost, a kod jake invazije i krustozni ekcem i ispadanje dlake, a sekundarna infekcija može dovesti i do težih promjena. Inače, ušljivost psa je odraz loših higijenskih uvjeta. T.canis se spominje i kao potencijalni posrednik u razvoju trakavice Dipylidium caninum.

Liječenje. Primjenjuju se kupke, naprašivanje ili prskanje cijele životinje insekticidima kao  što su pyrethroid, organofosforni preparati ili karbonat. Zbog slabog djelovanja insekticida na jaja terapiju treba nakon 1-2 tjedna ponoviti. Uz  odgovarajuće mjere opreza i ograničenja može se protiv L. Setosus primijeniti i  ivermectin u dozi od 0,4 mg/kg tj. tež. Subkutano, 2 puta u razmaku od 1-2 tjedna. I ogrlice s insekticidom imaju izvjesno djelovanje.  Akademik Teodor Wikerhauser

 

DEMODIKOZA U PSA

Demodikoza je česta, teške, uporna, i nedovoljno razjašnjena kožne bolest psa. Demodikozu uzrokuje mala grinja Demodex canis, koja ima 4 para nogu a živi i razmnožava se u dlačnim folikulima i lojnim žlijezdama u koži psa. Jedna faza razvoja ovog parazita odvija se u limfnim čvorovima i unutarnjim organima. Prenosi se izravno sa životinje na životinju ili posredno, npr. preko češlja, četke, stvari u okolini psa itd. Kod mladih pasa ova bolest povezana je s primarnim nedostatkom celularnog imuniteta, dok se kod odraslih životinja javlja s metaboličkom poremetnjom (hipertireoidizam, hiperadrenokorticizam) ili ako primaju terapiju (glukokortikoidi, citotoksični lijekovi) koja oštećuje imunološki sustav.

Demodex canis

Najčešće se javlja kod štenaca zbog još nepotpuno razvijenog imunološkog sustava i češće kod čistokrvnih štenaca (naročito kod linijskog uzgoja) no, javlja se i kod starijih pasa. U prvih nekoliko dana života šteneta ovaj parazit
se prenese s kože majke na kožu šteneta. Samo kod pojedinih štenaca mogu se razviti klinički simptomi i to zbog pada imuniteta,neke druge bolesti ili imunosupresivne terapije.